Otvaranje

Ovdje se ništa ne dešava. Ništa se neće ispraviti, ništa srušiti. Nema tumačenja na putu. Nema zaključka. Ovo je slobodni kraj niti riječi koje su nekoć bile zvukovi. Zvukovi koji su se nekoć prepletali tamo-amo kroz svemir, u nekom kutu prostora, ili možda samo u nečijoj mašti. Sada, dok ti ove rečenice prolaze pred očima, energija onih zvukova odavno je zamrla, i na stranici je ostao samo njihov sablasni trag. Svi su utihnuli. Svi zvukovi, i možda cijeli onaj svijet i svi njegovi ljudi. Možda um koji je nekoć upisivao tragove tih zvukova na papir odavno više ne diše. Kao što je ovaj trenutak — onaj koji je prošao dok si čitao ovu rečenicu — već prošao, tako su prošli svi trenuci ove knjige. Trenuci i slike koji bi se izgubili u grozničavom šumu svjetskih zbivanja da nisu ovdje zapisani. Zapisani su da postanu most između mog svijeta i tvog. Most iz mog svijeta, u trenutku kad pišem ove rečenice, do tvog, u trenutku kad sjediš da ih čitaš. S ove strane odmotavam nit riječi, a s one strane ti je sakupljaš. Kao u djetinjstvu, kad bi Maman odmotavala vunu sa starih odjevnih predmeta, a mi bismo uzeli nit i hodali po kući da se vuna ne bi nagomilala. Možda je tvoja generacija zakasnila nekoliko godina za tim vunarskim svijetom — ali zamisli: nekad, negdje na svijetu, djeca su se ovako igrala. Sad ja odmotavam nit riječi, a ti je uzmi i odnesi u svoj svijet, da se ovdje, u mom svijetu, ne nagomila.