Otvaranje

Ovdje se ništa ne događa. Ništa se neće ispraviti, ništa srušiti. Nema tumačenja na putu. Nema zaključka. Ovo je slobodni kraj niti riječi koje su nekad bile zvukovi. Zvukovi koji su se nekoć uvijali ovdje i ondje po svemiru, u nekom kutku prostora, ili možda samo u kutku ljudske mašte. Sad, dok ovi redovi prolaze pred tvojim očima, energija tih zvukova odavno je iščeznula i samo je njihov sjenčani trag ostao na stranici. Svi su utihnuli. Svi zvukovi, i možda cijeli taj svijet i svi njegovi ljudi. Može biti i to da um koji je nekoć utiskivao trag tih zvukova na papir odavno više ne diše. Baš kao što je ovaj trenutak — onaj koji je prošao dok si čitao ovu rečenicu — već minuo, svi su trenuci ove knjige prošli. Trenuci i slike koji bi se izgubili u grozničavom šumu svjetskih događaja da nisu ovdje zapisani. Zapisani su da postanu most između mog svijeta i tvoga. Most iz mog svijeta, u trenutku kad pišem ove rečenice, do tvoga, u trenutku kad sjediš čitati ih. S ove strane odmotavam nit riječi, a s druge strane ti je skupljaš. Kao u djetinjstvu, kad bi Maman odmotavala pređu sa starih odjevnih predmeta, a mi bismo uzeli nit i hodali po kući kako se pređa ne bi gomilala. Možda je tvoja generacija zakasnila koju godinu za tim svijetom pređe — ali zamisli: jednom, negdje u svijetu, djeca su se ovako igrala. Sad ja odmotavam nit riječi, a ti je uzmi i odvedi u svoj svijet da se ovdje, u mom svijetu, ne gomila.