Otvaranje

Ovdje se ništa ne dešava. Ovdje ništa neće biti ispravljeno niti srušeno. Nikakvo tumačenje nije na putu. Nikakav zaključak. Ovo je slobodan kraj niti riječi koje su nekada bile zvuci. Zvuci koji su se nekada provlačili tamo-amo kroz vasionu, u nekom kutku prostora, a možda samo u nekom kutku ljudske mašte. Sada, dok ovi redovi prolaze pred tvojim očima, energija onih zvukova odavno je iščezla, i na strani je ostao samo njihov prizračni trag. Svi su utihnuli. Svi zvuci, i možda čitav onaj svijet i svi njegovi ljudi. Može biti čak i da um koji je nekada unosio trag tih zvukova na papir odavno ne diše. Baš kao ovaj trenutak — onaj u kome si upravo pročitao ovu rečenicu — već je prošao, svi trenuci ove knjige su prošli. Trenuci i slike koje bi se izgubile u grozničavom šumu svjetskih zbivanja da nisu bile zapisane ovdje. Zapisane su da postanu most između mog svijeta i tvog. Most iz mog svijeta, u trenutku kad pišem ove rečenice, u tvoj svijet, u trenutku kad sjedneš da ih čitaš. Sa ove strane, ja odmotavam nit riječi, a sa one strane ti je skupljaš. Kao u djetinjstvu, kad bi Maman odmotavala pređu iz stare odjeće, a mi bismo uzeli nit i išli po kući da se pređa ne bi gomilala. Možda je tvoja generacija došla koju godinu kasnije za taj svijet pređe — ali zamisli: nekad, negdje u svijetu, djeca su se tako igrala. Sada ja odmotavam nit riječi, a ti je uzmi i odnesi u svoj svijet, da se ne bi gomilala ovdje, u mom svijetu.